среда, 15. јул 2009.

Pisma iz Avganistana 2/6

Dragi moji,
Da nastavim sa pričama iz Nepričave! U ovih par dana doživeh prosvetljenje vezano za različite stvari koje su deo Afghanistana i Afghan kulture, a koje se direktno tiču mog bivstvovanja u istom. Vi koji me dobro poznajete, znate koliko loše stojim sa jebenom piletinom. Ovde je ona na repertoaru bar jednom dnevno, za ručak ili večeru. Znajući šta me čeka, psihološki sam se pripremio na ovu jezivu činjenicu, ali danas sam došao i do nekih saznanja na koja nisam bio spreman!
Elem, s obzirom da je danas pala prva kiša posle dobrih sedam meseci (što je lokalno stanovništvo proslavilo višestrukim klanjanjem u svim Džamijama zahvaljujući Allahu na svojoj velikodušnosti), iz onih (u prvom pismu) ranije pomenutih otvorenih kanalizacija isploviše sva govna israna u poslednjih dve nedelje što je celokupnom ugođaju dalo posebnu draž. Klinci sretni što se nivo vode podigao dobrih 25 cm.
ceo dan nisu izlazili iz kanala veselo se brckajući, a ja shvatih tužnu i surovu istinu da isti ti kanali služe kao sjajan izvor hrane kokoškama i patkama. Mislim da ću postati vegetarijanac!!! Onda saznah i to da ceo Jalalabad bruji o tome da sam neka vrsta "ex
specijalca" koji je na ko zna kakvoj tajnoj misiji. Ovo "ceo Jalalabad" nije zezanje jer ovde se vesti šire kao kuga, i zamenjuju nepostojanje televizije i radija. Jedini problem je u tome što za dva dana u Mazar-I-Sharrif-u ima da stigne priča da Collin Powel
lično šljaka za Intersos, kao što se najčešće dešava kod pokvarenih telefona. Kako je do svega došlo? Čim su me prvi put videli, impresionirani mojom visinom (za njih sam inače div), skontaše u svojim glavama da sam jebeno ozbiljan igrač. Onda je stigao poziv od Komandira odbrane grada lično, koji je želeo da ručamo i upoznamo se bolje pričajući o tipičnim muškim stvarima (kako se bije zena kandžijom na 150 nacina, uticaj Christian Dior - a na razvoj dizajna burki i feredža, koje je govno najbolje za ishranu kokošaka...), što je bilo sasvim dovoljno da ovi ludaci povežu 1 i 1 i dobiju 3, odnosno da sam ja ustvari otišao kod njega da bi mu objasnio "neke stvari". Još uvek traje moje razuveravanje da nemam nikakve veze sa vojskom. Kad ce to skapirati, bog zna! Insha Allah, skapiraju jedan dan.
Likovi su takvi da se nezna da li je gore raditi sa onima koji govore nešto engleskog, ili pak, sa onima koji nemaju veze sa životom. Prvi (misleći da govore Engleski "do jaja") nakon tri reči počinju da klimaju glavom misleći da su skapirali sve, pri čemu im celokupna koncentracija i fokus obe moždane polutke odlazi u roku od jedne mili sekunde u nepovrat. Na kraju kad ih pitaš šta treba da urade, obično te gledaju belo ne znajući da li je to bilo pitanje ili konstatacija. Druga grupa me sluša pomno verovatno umirući od smeha, meni, koji nogama i rukama pokušavam da im objasnim šta mi treba, kažu mi "Yes, Mister", okrenu se i odu na isto mesto odakle su i došli, i ne shvatajući da sam im ja nešto rekao što bi trebalo da urade. Npr. juče smo primili Izveštaj o sigurnosnom stanju u regionu, u kojem nam je rečeno da je sve OK. ali da skrenemo pažnju stražarima da drže kapije zatvorene i da svako tolko kibicuju na ulicu (sigurnost, jebi ga). Odmah nakon što sam im rekao šta treba da rade, oba moja stražara ostaviše otvorenu kapiju i odoše da popiju čaj. Kad su me videli kako bljujem vatru na njih, skoro izvršiše samoubistvo što su me doveli do tog stadijuma, ubeđeni do kraja da nisu krivi nego da je sve bilo pitanje nesporazuma (verovatno izazvanog mojim lošim engleskim i isto tako lošom pantomimom). Juče sam išao na večeru kod jednog od lokalaca (već znate da nema odbijanja večere i ručka), gde sam na kraju cele seanse koja traje celih tri sata ždranja bio ponuđen Hasšišom lično proizvedenim od strane njegovog tate (by the
way, ovde svi puše Hašiš, i to mu dodje kao rakija kod nas). Ne želeći da se domaćin uvredi (jebi ga) uzeh par dimova i kroz veselo čavrljanje shvatih da se ne radi o čistom Hašišu već o specijalitetu koji se puši samo kad dođu cenjeni gosti, a to je mix Hašiša i osušenog škorpijona. U malo se ne izbljuvah po gazdi, uz opravdanje da sledeći krug Hašiša moram preskočiti zbog dijareje koja me muči zadnjih par dana (najbolji izgovor koji možeš naći u Jalalabadu je dijareja ili, što je češće za letnji period’Malarija). Možete misliti kako to izgleda? Baja vas ponudi džokavcem a vi mu mrtvi 'ladni odgovorite "ne, hvala. Znate, upravo sam prelezao malariju pa ne bih da brljam previše!" Na kraju večeri, ceo događaj se završio pokazivanjem ličnog naoruzanja koje gazda ima, gde očaran mojim znanjem da rasklopim kalašnjikov, on požele da mi ga i pokloni, gde ja uz izgovor da imam dijareju te zbog toga ne mogu da ga uzmem ostavih gazdu u rebusu. Za sigurno moram pronaći drugačiji izgovor za odbijanje oružja. Ako imate ideju, pišite!!! Kao što vidite, brzo učim, a koristim u isto vreme i priliku da vam svoje znanje nesebično prenesem, jer nikad se ne zna kad možete zaglaviti u Afghanistanu (poslovno, turistički...). Stoga očekujem salve zahvalnica sa vaše strane u sledećih nekoliko dana. Nisam ja skroman momak - samo udrite!!!
Puno pozdrava (Mirra Bahni),
Mister "Very Good" Branko, US NAVY SEALS (just one kid) - Ser.

Нема коментара:

Постави коментар